Cukove priče: Dogo Argentino iz ugla De Valhalla Cordobesa odgajivačnice – Pas koji nije za svakoga!

Kada se u Crnoj Gori pomene rasa Dogo Argentino, prvo što pada na pamet je De Valhalla Cordobesa odgajivačnica. O počecima ove odgajivačnice, ujedno i ozbiljnijeg rada sa Dogo Argentinima, karakteristikama psa, navikama, ali i o istorijatu rase, za Cuko.me govori Danilo Ćeranić, vlasnik najstarije odgajvačnice koja radi u kontinuitetu u u Crnoj Gori, sudija, te osvajač srebra sa svjetskog prvenstva iz Sofije.

Kada i kako si nabavio svog prvog psa?
“Svog prvog Argentinca sam dobio na poklon. To je pas bez papira i kao takav odgajivačima beskoristan i bezvrijedan. Sto puta su me nagovarali da ga maknem, ali to nikada u životu nijesam mogao i neću moći učiniti prije svega jer je to moj najbolji drug i pored činjenice da je stvarno najgori pas na svijetu po svakakvim karakteristikama rase, a drugo on je tu u odgajivačnici kao memento mori- elemenat”.
“Šta to znači? Pa dosta odgajivača u jednom trenutku u životu riješe da se riješe po njima nekorisnih pasa za uzgoj. Moj je stav da ako se to desi, gubi se dodir sa onim prvobitnim nagonom i strašću i ljubavi koja nas je navela da uopšte nabavimo primjerak ove veličanstvene rase”.
“Prije nego li sam dobio svog provog dogosa, Marleya, prethodno sam tri do četiri godine skupljao materijale, slike, knjige i tekstove o dogosima. Dobio sam čudnog psa koji ni po čemu ne odgovara karakteristikama savršenog K9 kao što je Argentinski pas i zaključio sam da moram otići dalje ako želim da dobijem ono o čemu sanjam”.
Put do pronalaska pravog psa je težak.
“Kod nas ljudi pretežno tako žele svijetskog šampiona ali da im ga neko pokloni i da radi oko njega. Otišao sam nakon toga u Hrvatsku gdje sam za svoj dalji uzgoj izabrao ćerku od Pangare de La Catorce, psa uvezenog iz Argentine od čovjeka Horacia Rivera koji živi i radi sa Argentincima već 60 godina. Njeno ime je Madona de Indios Latinos i veoma sam ponosan na nju. Cijeli pedigre joj je prepun pasa radnih linija, dakle lovnih pasa koji su oduvijek bili moja pasija i uvijek će i biti. Nakon toga čuo sam za legendu rase Morocho de La Cocha koji je ubio pumu od 82 kg kako bi spasio dvije djevojčice, a koji je u Kordobi poznat i kao nevjerovatno stabilan pas i odličan lovac na veprove”.
“Znate, Dogo je pas koji vas može ispratiti u najviše sfera u životu. To je pas koji će da pređe 60-100km u užasnom terenu, vrati se u svoj prirodni krug i ciklus kao predator, lovac u čoporu, i vrati se kući sa ulovom i igra vam se sa djecom na kauču. Nigdje na svijetu se ne vežu lovac i njegov pas kao prilikom kreolskog načina lova (dogo i nož) i nigdje više ne zavise jedan od drugog. Obojica moraju biti spremni na sve izazove koje nosi priroda, a tu je i čovjeku i psu mjesto. Na taj način se vraćamo prirodi koju smo zapostavili, a svi oni koji su pravi lovci znaju šta sve lov podrazumijeva (uzgoj, dohranjivanje, očuvanje broja jedinki divljači…) i da je sami čin lova samo posljednja karika u tom prirodnom krugu”.
Kako je nastala zapravo ova rasa?
“Rasa je po zvaničnoj verziji nastala ukrštanjem desetak rasa, gdje su korišteni danska doga, bordoška doga, bulterijer, buldog, španski mastif poenter, bokser, irski vučiji hrt. Svaka jedinka je birana po sposobnosti za rad. Čak je u uzgajivačkim krugovima poznata priča o tome kako se Antonio Nores Martinez  odlučio za bijele buldoge, sa velikim pragmatzomom samo zato što su bili nevjerovatni radnici”.
“Nastanak rase je jedna lijepa, ali i tužna bratska priča jer je rasu stvarao Antonio Nores Martinez koji je tokom jednog lova ubijen radi skupocjenog sata koji je nosio, a onda je stvaranje završio njegov rođeni brat Agustin i sve je to vodilo priznanju rase od strane FCI 1973. godine i nevjerovatnoj popularizaciji. Podatka radi 1972. registrovanih jedinki je bilo oko 60, dok 1973 preko 300 jedinki je registrovala matična FCA.
Vaš pas Ultimo Cazador de La Cocha je praktično napravio revoluciju u Crnoj Gori.
Ultimo Cazador de La Cocha ili kako ga mi zovemo Vini, Vinoslav, Vinko je kupljen kod D’Andrea Noresa, čiji je djed napravio ovu rasu. To je nevjerovatan pas u svim aspektima koje jednog dogosa čine dogosom i zaista je nepotrebno trošiti riječ hvale. On je perjanica De Valhalla Cordobesa odgajivačnice. Pas je kupljen iz Kordoba Argentina i prvi je pas uvezen u Crnu Goru iz Kordobe. Nevjerovatan je radnik stabilnog karaktera i odličan parnjak koji je usput uspio da postane i vice prvak svijeta u klasi otvorenih u Sofiji 2015. godine”.
“Uz to, otac je mnogih pasa koji su osvajali plasmane na mundijalima. To je pas od kog sam mnogo naučio i od kog učim svakodnevno. To je više od psa, jer je za dogosa uvreda ako ga nazovete psom. Zbog tog psa sam postao lovac sa sve potrebnim dozvolama i odradio stažiranje za kinološkog sudiju. Zbog tog psa sam prevodio knjige sa engleskog i španskog na naš i po tome smo jedinstveni. Ponosimo se našom kolekcijom knjiga relevantnih autora na temu argentinskog psa.
Koliko je bio težak prevoz psa iz Kordobe u Crnu Goru?
“Sami prevoz psa nije bio lak pogotovo jer je pas dovežen do mog brata Igora Luterseka u Španiju, pa ga je on tek doveo do mene. Dok je bio kod njega boravio je u zgradi gdje nijesu dozvoljeni kućni ljubimci. Malo je reći da se gazda neprijatno iznenadio kada je prve noći začuo zavijanje iz stana kada su prolazila kola hitne pomoći. Čuo je, kako ga je moj brat u to doba opisivao, poludivljeg psa kojem su takvi zvukovi strani”.
Koje su karakteristike ove rase psa?

“Kada govorimo o argentinskom psu tu je riječ o moćnom psu velike inteligencije, nekada i prevelike. To je pas koji će prije svih drugih naučiti sta mu god zadate, ali će cijelog života testirati vašu odlučnost i dominaciju i ne preporučuje se ljudima slabog duha i vlasnicima koji nijesu imali psa prije. Za vlasnika je bolesno vezan, odan i privržen. Zahtijeva veliku psihofizičku stimulaciju, a kako mu je namjena lov na krupnu divljač tu se najbolje pronalazi i tu biva najsrećniji jer ostvaruje svoju svrhu. Najbitnije riječi u standardu Antonia Noresa Martineza, uglednog hirurga iz Kordobe i oca rase, su ekvilibrium, funkcija i mezomorfičnost. Svaka jedinka, prava, treba da posjeduje sve tri osobine. Anatomski gledano to je pas snažnog izgleda i velikih sposobnosti”.
“Odnos okcipitalnog i alveolarnog dijela lobanje mora biti u odnosu 1:1. Kranijalne linije se spajaju u jednu tačku, dakle konvergentan je tip lobanje i gornja linja lobanje mora biti konkavno konveksna. Dužina tijela treba da bude deset posto duža od visine mjerene na lopaticama uz to da su ženke duže malo. Nosna pečurka je suva, oči bademastog oblika boje tamne do boje badema, a uši tradicionalno kupirane. Zubalo je makazasto i klještasto i dozvoljena je samo jedna mrlja na glavi u površini do deset odsto površine glave, u starom standardu je jasno opisana oko lijevog oka, ali sada se prihvata bilo gdje na glavi do ušiju. Gornja linija mora biti jaka uz jasno definisane mišiće”.
“Dužina repa do skočnog zgloba i u standardu starom piše da je neophodno raditi na selekciji jedinki kod kojih je rep što kraći i tanji radi opšteg mezomorfičnog izgleda”. 
“Treba da ostavi utisak moćnog psa mišićavog, kako piše u standardu kao klesan iz mermera, a da u pogledu ima vrcavost i inteligenciju. Stavovi, hodovi, uglovi su kao kod većine rasa iz 2 FCI grupe. Pas treba da bude sposoban da lovi u čoporu, što znači mora biti tolerantan na druge pse i nikada ne smije biti agresivan na ljude osim kada brani vlasnika i porodicu. Pretjerano stidljivi psi ili pretjerano agresivni dakle bez onog ekvilibrijum momenta bi trebalo da budu diskvslifikovani. Takođe, mladi psi sa previše pigmenta se isključuju iz uzgoja”.
“Diskvalifikacione mane su svijetle oči i oči različite boje, redgriz i podgriz, kao i odsustvo seksualnog dimorfizma. Ozbiljnji odgajivači isključuju iz uzgoja molosoidne jedinke”.
“Riječ je dakle o veoma zdravom psu, kome je najveća boljka gluvoća, koja je povezana sa pigmentom, i kožne alergije”.
Kakvi su planovi za Vašu odgajivačnicu u daljem periodu?
“Što se daljih planova tiče u planu imamo bavljenje lovom i po koja izložba ponekad. Svako ko radi bilo šta više troši svoje vrijeme i ubjeđuje druge u nešto u šta ni on sam ne vjeruje. Dogos u mom životu zaokružuje taj neki krug, formira se sistem i cjelina u kojoj se vraćamo prirodi i pravim vrijednostima, a što se tiče vrijednosti jedinki one same najbolje pokažu na terenu koliko vrijede kao radni psi, a ko se bavi ozbiljnije rasom želi kompletnog dogosa.
Formirali ste i Dogo Argentino klub.
“Prije nekoliko godina uz pomoć još nekoliko ljubitelja rase i uzgajivača iz Kotora i Morinja uspio sam da registrujem i osnujem Dogo Argentino klub Crne Gore iz kojeg sam svojevremeno što zbog idejnih neslaganja sa ostalim članovima, što zbog nedavanja podrske od strane AMDA prilikom prve specijalke u CG, izašao. Sada taj klub ima podrsku AMDA, prikupio je još uzgajivača iz Bara, Danilovgrada, Budve i sjevera i ja im čestitam na tome i njihovom entuzijazmu i radu i želim mnogo uspjeha. Ponosan sam na to što je ta ideja zaživjela, iako su joj se kad sam je iznosio davno, svi smijali. Kao što su se smijali i kada sam im pokazivao mailove od pokojnog Jose Luisa Forle u kojima mi je obećao održavanje Mundijala u Crnoj Gori uvidjevši naš entuzijazam i strast, a sada nas za nekoliko godina zbog rada kluba očekuje i ostvarenje tog mog sna”.
Vaš savjet budućm vlasnicima pasa, posebno nekom ko planira da uzme dogosa?
 “Što se tiče budućih vlasnika želim da im kažem da oni ne biraju dogosa, ako im se sviđa dogo –  on je njih odabrao i tako će biti zauvijek. Ko je jednom imao pravog dogosa nikad više drugog psa ne može imati. Nemam šta da im poručim previše jer ja još uvijek nijesam sreo normalnog vlasnika dogosa, sve su to ljudi jake volje i posebni na svoj način i sve što bih im ja rekao oni već imaju u sebi i znaju, a onima kojima bih pričao džabe bih pričao”.
“De Valhala Cordobesa odgajivačnica će uvijek raditi na svojim psima kako bi odgovorili svim zahtjevima i kanonima koji čine stvaranje pravog dogosa. Naši psi u Crnoj Gori, Americi, Malti, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Albaniji… Svakog dana usrećuju svoje vlasnike i rade na očuvanju rase kakva je bila. Rade na očuvanju jednog sna koji se zove Dogo Argentino. Privilegija je imati argentinske pse”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.