Da za sve brojnije pse lutalice ipak ima nade pokazali su nam najmlađi stanovnici podgoričkog naselja Stari aerodrom. Ovo je priča o njihovom nesebičnom zalaganju i humanosti kao i ljubavi prema psu Žućki.
Žućka je kod nas našla utočiste prije dvije godine. Došla je ovdje prateći naše drugare. Bila je mala, slatka i umiljata! I odmah smo je svi zavoljeli, mnogo, mnogo! Roditelji nijesu bili baš oduševljeni, jer je lutalica, ima buve, parazite… Da ih sad pitamo za to, tvrdili bi da ništa slično nikad nijesu rekli!
[wp_ad_camp_1]
Žućka je uz nas. Prati nas do škole, sa nama je na igralištu. Navikli smo da čujemo njen lavež, uživamo kad je vidimo radosnu, kad skače na nas, nasloni prednje šape i gleda nas zadovoljno!
Prošle godine, u februaru, došli su iz azila da je odvedu, jer joj je trebala sterilizacija. Imali smo puno povjerenje u njih, pomogli smo da je uhvate i odvedu, a bili smo mnogo tužni! Vratili su nam je nakon našeg insistiranja, desetak dana pošto su je odveli. Međutim, nijesu ispunili obećanje – Žućka se 30. maja okotila! Sama! Iznenađenje, nevjerica, iako smo očekivali, zbog stomaka koji je rastao iz dana u dan.
A onda je krenula akcija: zdjelice sa hranom, one za vodu, peškiri, ćebad, kartonske kutije za zaklon…I svi su se trudili: i mi djeca, a i odrasli. A Žućka? Umorna, nesnalažljiva i tužna…makar prvih dana. Kasnije je sve bilo drugačije, ali se i ona promijenila! Lajala je na prolaznike, režala na nepoznate! Bili smo zabrinuti, nije ličila na sebe! Roditelji su nam rekli da je to zbog beba. Prebrodili smo taj period, uživajući cijelo ljeto u njezi i brizi za našu Žutu i njene slatke štence Vandu, Donu, Monu, Belu i Marli. Jedno štene nije preživjelo i ne možemo vam reći kako je to uticalo na nas. Međutim, od svih njih, jedino je Vanda ostala. Ostali su ,,nestajali” preko noći, a mi se tješili da ih je neko udomio i da uživaju! Zaista su bili neodoljivi.
Školska godina je počela, kao i obaveze, učenje i naša drugarica. A priča se ponovila! Žuću i Vandu su opet odveli u azil! Žućku su vratili sjutradan,a Vandu više nijesmo vidjeli. Tužni, ali u iščekivanju novih beba.
Tako je! Zabrinuto smo čekali taj dan. Decembar, vjetar i štenci. Došli su nam desetog decembra uz sjeverac, u improvizovanoj kućici, zaštićenoj daskama, celofanom i kamenjem. Bruno, Bleki, Marta i Džesi su postali naši novi drugari. I opet dva štenca nisu uspjela da prežive! Akcija je ponovljena – pažnja, briga, bezuslovna ljubav! Ali smo uspjeli da udomimo Bruna i Blekija! Tako su ih divni ljudi prihvatili, a mi smo toliko srećni zbog njih…presrećni! Poučeni iskustvom, odrasli su odlučili da se organizujemo.
Jesmo li naglasili da imamo Žućin fond? Novac koji prikupljamo, koji nasi drugari odvajaju od užine, zatim pomoć od komšije koje nas podržavaju su bili dovoljni i za vakcinu, kapi ili ogrlice. A onda je stigla i donacija od vlasnika Žućine drugarice Mede, 50 eura za sterilizaciju.
Sterilizacija je odrađena uspješno! Žućka se oporavlja u pansionu Happy paws, ima svu potrebnu njegu, zbrinuta, a mi zadovoljni i srećni! U Happy paws-u smo upoznali nove entuzijaste, nekog ko je prepoznao naš trud i ljubav. Dok nam se Žuta oporavlja, mi nastavljamo brigu o Marti i Džesi, kao i o Srećku- Šugiju! O, da, šugavo, malo i zapušteno štene se pridružilo Žućinoj porodici! I o njemu vodimo računa, preživjelo je (zahvaljujući Tarinoj mami!), a uz pomoć NVO Spas je vakcinisano i pregledano.
Radujemo se Žućinom povratku, nadamo se udomljenju nasih štenaca i zahvaljujemo se svima koji nam pomažu, a izvinjavamo onima prema kojima je Žuta u osjetljivom i stresnom periodu bila neprijatna.
Autor i foto: Happy paws
[wp_ad_camp_1]
Komentariši