PDSA Dikinova medalja i Viktorijin krst za hrabrost i izuzetnu službu tokom Drugog svjetskog, nagrade su koje je cuko Antis dobio sa svojim vlasnikom, češkim padobrancem Vaclavom Robetom Boždehom. Ovo je priča o psu koji je od napuštene kuće, preko maskote eskadrile postao heroj Kraljevskog vazduhoplovstva (RAF).
Mart 1939. godine. Njemačke trupe ušle su u Čehoslovačku. Mnogi vojnici napustili su zemlju i služili u drugim državama. Među njima je bio i Vaclav Boždeh, koji je prešao put preko Poljske do Francuske, gdje je služio u Legiji stranaca kao padobranac.
Hamiš Ros, autor knjige „Sloboda u vazduhu – Češki padobranac i njegov pas“, piše kako je došlo do susreta Antisa i Boždeha.
„Britanski list iz 1942. godine piše kako je Boždehov avion pao na ničijoj zemlji u martu 1940. godine. Našao je napuštenu kuću u kojoj se sakrio sa saborcima čekajući noć. Dok je sjedio, čuo je zvuke u drugoj prostoriji. Mislio je da je riječ o Njemcima, spremio se za borbu, a onda kada je otvorio vrata ugledao je štene”.
“Nije znao šta da radi, saborci su ga savjetovali da ga ubije, jer bi lavež mogao da oda njihov položaj. Ipak, nije to uradio, sa psom je tokom noći pobjegao do položaja svoje čete, a na kraju su on i Antis završili u Velikoj Britaniji. Sa saborcima je “prošvercovao” psa, jer tadašnji zakon nije dozvoljivao unos životinja i sve životinje morale su da budu ubijene po dolasku u Britaniju”.
Cuko je odrastao u vojnoj bazi, a Boždeh ga je dresirao. Čehoslovačka 311. eskadrila je prihvatila Antisa. Antis je toliko volio svog čovjeka, da se nije odvajao od njega, bukvalno.
„Boždeh se spremao za let i nije vidio svog drugara pred ulazak u avion. Bilo mu je to čudno, s obzirom da ga je uvijek pratio i dočekivao sa leta. Smatrao je pak da je kod nekog od pripadnika eskadrile”.
“Tokom leta preko obala Holandije, osjetio je dodir po koljenu. Vjerovao je riječ o navigatoru, no kada se okrenuo, navigator je gledao u mapu. Boždeh je na visini od oko 3.600 metara gledao po kabini šta ga dodiruje i ugledao Antisa koji je ušao u njegovu kabinu. Cuko se mučio da diše na visini, pa je Boždeh do kraja leta morao da dijeli masku sa svojim drugarom“, piše Ros.
Let je bio težak, sa puno obračuna sa protivnicima, grmljavinom i prekidom radio veza. Kada su se vratili u bazu, posade su bile uvjerene da im je Antis donio sreću. Tako je postao član šestočlane eskadrile i njihova maskota.
Iako protivno pravilima, Antis je učestvovao na 30 misija, dva puta je bio ranjen, jednom je jedva preživio povredu grudi. Ipak, nikada se nije predavao, o čemu je govorio i Bodžeh u knjizi Rosa.
“Pokazao je hrabrost koju vjerovatno čovjek ne bi pokazao. Nije paničio, nije cvilio, samo je ležao kada je bio povrijeđen.”.
Vremenom se ova javna tajna i zvanično saznala. RAF nije ovo gledao kao na “sramotu”, već je Antis postao inspiracija mnogima, maskota, ali prije svega heroj.
“Kada je dobio Dikinovu medalju, to je bila nevjerovatna stvar“.
Godine 1948. komunisti su preuzeli upravljanje u Čehoslovačkoj, što je dovelo do Boždehovog bijega iz domovine za koju se borio.
“On je imao ženu i dijete od sedam mjeseci koje nije mogao da povede sa sobom. Mogao je psa. Nije to bio samo sentiment, već i osjećaj sigurnosti koji je imao sa Antisom”.
“Pas ga je zapravo doveo do Zapadne Njemačke. Bila je noć, u šumi, i grupa bjegunaca iz Čehoslovačke je otkrivena kada ih vidjeli vojnici sa lampama. Boždeh, Antis i nekolike osobe su morale u bijeg, a Antis ih je vodio kroz mrak preko granice”, piše Ros.
Boždeh se nikada nije vratio u Čehoslovačku. Oženio se u Engleskoj i imao drugu porodicu, održavajući kontakt sa sinom Janom.
A što se Antisa tiče, hrabri alzašanin je uginuo u 14. godini. Nakon njegove smrti, Boždeh nikada nije želio niti imao drugog psa.
Boždeh i Antis u Velikoj Britaniji
foto: Damien Lewis, Dailymail.co.uk